Dobra stara navika
Koliko je teško promeniti lošu naviku, toliko je izazovno ali i važno uvoditi promene u već stečene dobre navike.
Jednom kada se stekne dobra navika, postavlja se zahtev i cilj da se ta navika održi i očuva. To je težak put koji je prepun prepreka a jedini način da se ostane na njemu je kroz izuzetnu disciplinu i maksimalnu posvećenost. Prirodno je da kada se i pored svega što nas sputava izbori svetla strana naše ličnosti i kada se učvrsti dinamika neke povoljne aktivnosti, čvrsto se držimo šablona da ne bismo ispali iz koloseka i razmrdali temelj koji smo toliko dugo gradili. Bilo da se radi o marljivom učenju, određenom režimu ishrane, fizičkoj aktivnosti ili nečem drugom – put i zadatak je isti: ostati i opstati na njemu.
Međutim, kod izuzetno disciplinovanih osoba, kakva sam i ja sama, nakon određenog vremena ipak dođe do prezasićenja i počinje da se stvara potreba za promenom; promenom unutar već dobro izgrađene navike. I postavlja se pitanje: da li menjati ili ne? Ta nedoumica najčešće je pothranjena debelim strahom od nepoznatog, ali istovremeno i bojazni od toga da li će sama promena uzdrmati temelj. Stvar je vrlo jasna, a odgovor posve jednostavan: ako je temelj dovoljno čvrst, ne postoji sila koja će ga narušiti.
Zašto si nas izdala?
Za ovaj tekst me je inspirisala poruka koju sam primila od osobe sa kojom sam godinama vežbala iste treninge, a glasila je ovako, citiram: „Zašto si nas izdala?“
Iza te poruke stoji mojih devet posvećenih godina doslednog i predanog rada na jednom mestu koje je na kraju postalo moja druga kuća. Tamo su se pored vežbi delile priče, iskustva, saveti, smeh, tuge, čokoladice kad padne šećer, čarape, majice i patike kad se zaboravi oprema, i sve ostalo što stane u život ljudi istog interesovanja. Ali… Uvek postoji to „ali“. Ne znam za druge, ali za sebe znam: promena je moje drugo ime, način života zapravo. Ne umem da iščekam da potrošim pastu za zube da bih kupila drugačiju; ne mogu da dočekam naredno putovanje da bih promenila okruženje i udahnula svežu energiju; uvek tragam za neotkrivenim bogatstvima, željna promene i svežine.
Međutim, tu se vraćamo na priču o stvaranju dobre navike i tome koliko je potrebno truda i volje da se ona održi. I vraćamo se priči o dobro poznatom terenu na kojem je sve sigurno, ustaljeno i već podešeno baš onako kako nam odgovara, sa dodatnom nemogućnošću iliti vrlo malim prostorom za rizik od gubitka te naše divne navike.
Promena? O, da!
Unošenje promene unutar tog miljea jednako je teško kao i stvaranje navike iz samog početka: sve opet traži ponovno prilagođavanje. Novi ritam, novo okruženje, nova pravila, nove, drugačije energije. Ali nije nemoguće. Štaviše, kad se otresu s uma strahovi, otvara se jedno čitavo poglavlje novih mogućnosti, šire se vidici, boje se drugačije vide, vazduh lepše miriše, diše se opet punim plućima.
U pitanju izdaje se iza svake reči krije jedna čitava priča. Zašto? Pitanje zapravo nije samo upućeno meni već služi da se svako zapita zašto bi išta u svom životu menjao. Vas? To su svi oni ljudi koji bivaju dotaknuti promenom, na ovaj ili onaj način. Kada menjamo, ne menjamo mi samo sebe i svoj svet; menjamo i njih koji nas okružuju. Vrlo često su baš oni najveći protivnici naše promene – jer se tiče i njih, utiče na njih. I na kraju: izdala. Ah! To samo onaj ko je napravio korak ka promeni i ušao u nju zna šta znači ta reč i koliko je samo hrabrosti i odlučnosti potrebno za „izdaju“.
Zato, ne treba oklevati, ne treba odlagati, ne treba strahovati od promene. Samo opušteno, postrance i klizeći, otpuštenih kočnica uleteti u tok i pustiti se niz vetar dok sama promena kao takva ne postane još jedna nova, dobra navika 😉
P.S. Tu osobu s ključnim pitanjem volim srcem celim, a ona će se sama prepoznati ♥️